Sahihul-Buhari · Hadis 3364

ISPRIČAO MI JE Abdullah b. Muhammed; kaže: Nama je ispričao Abdurrezzak; kaže: Obavijestio nas je Ma‘mer, prenijevši od Ejjuba es-Sahtijanija i Kesira b. Kesira b. El-Muttaliba b. Ebi Veda‘e – jedan od njih dvojice je nešto dodao na priču drugog – njih dvojica su prenijeli od Seida b. Džubejra, a on od Ibn Abbasa, koji je kazao: “Žena koja je prva upotrijebila pojas bila je Ismailova majka. Ona je upotrijebila pregaču da bi od Sare sakrila svoj trag. Kasnije je Ibrahim otišao s Hadžerom i njenim sinom Ismailom, dok ga je još dojila, i ostavio ih pored (temelja) Kabe pod jedno veliko drvo iznad Zemzema u gornjem dijelu mesdžida. Tada u Mekki nije bilo nikoga, niti je u njoj bilo vode. On ih je tamo ostavio i pred njih stavio torbu s datulama i mješinu vode. Ibrahim se vratio nazad, a Ismailova majka ga je pratila govoreći: ‘Ibrahime, gdje ideš, a nas ostavljaš u ovoj dolini u kojoj nema nijednog ljudskog bića niti bilo čega drugog.‘ To mu je ponovila nekoliko puta, ali se on nije obazirao na nju, te ga ona upita: ‘Je li ti Allah naredio?‘ ‘Da.‘ – odgovorio je on. ‘On nas neće pustiti da propadnemo.‘ – kaza Hadžera i vrati se. Ibrahim se udaljavao dok nije zamakao za prevoj. A kada ga ona više nije vidjela, on se licem okrenuo prema Kabi, podigao ruke i zamolio Allaha ovim riječima: Gospodaru naš, ja sam neke potomke svoje naselio u kotlini u kojoj se ništa ne sije, kod Tvog Časnog hrama, da bi, Gospodaru naš, molitvu obavljali; zato učini da srca nekih ljudi čeznu za njima i opskrbi ih raznim plodovima da bi zahvalni bili. (Ibrahim, 37) Ismailova majka je dojila Ismaila i pila tu vodu sve dok nije potrošila ono što je bilo u mješini, a onda je ožednjela, a ožednio joj je i sin. Gledala ga je kako se previja (ili je kazao: prevrće) od žeđi. Ne mogavši ga više gledati kako se muči, ona ode na Saffu, najbliže brdo, i ispevši se na nju, gledaše niz dolinu ne bi li koga ugledala, ali nikoga nije vidjela. Onda se spustila sa Saffe i, stigavši u dolinu, podigla je svoju haljinu i dolinom trčala kao što čovjek u nevolji trči. Prešla je dolinu i stigla do Merve. Popela se na nju i gledala ne bi li koga ugledala, ali nije vidjela nikoga. Uradila je tako sedam puta. Ibn Abbas veli da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ‘To je užurbano hodanje ljudi između Saffe i Merve.‘ Kad se posljednji put popela na Mervu, začula je neki glas i rekla: ‘Šuti!‘ – aludirajući na sebe. Potom je malo bolje osluhnula i, čuvši isto, rekla: ‘Čula sam te. Ako možeš pomoći, pomozi!‘ Odjednom je ugledala meleka na mjestu gdje je Zemzem. Čeprkao je nogom (ili: krilom) sve dok se nije pojavila voda. Ona je poče ograđivati (pokazao je taj čin rukom) i grabiti vodu u svoju mješinu, a voda je poslije njenog zahvatanja šikljala. Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: ‘Allah se smilovao Ismailovoj majci, da je ostavila Zemzem (ili je kazao: da nije grabila vodu), Zemzem bi bio površinski izvor.‘ Ona se napila vode (veli Ibn Abbas) i podojila svoje dijete, a melek joj reče: ‘Ne bojte se da ćete propasti, ovdje će biti Allahova kuća (Kaba), koju će podići ovaj dječak i njegov otac. A Allah neće upropastiti njezine stanovnike. Kad je Kaba podignuta iznad zemlje poput humke, naišle su bujice i okrnjile je s desne i lijeve strane. To je tako potrajalo sve dok ovuda nije naišla jedna skupina ljudi iz plemena Džurhum (ili je kazao: porodica Džurhuma), koji su došli iz pravca Kedaa. Odsjeli su u podnožju Mekke. Kad su ugledali pticu kako kruži, rekli su: ‘Ova ptica, zasigurno, kruži oko vode, a mi poznajemo ovu dolinu – u njoj nema vode. Oni poslaše jednog ili dvojicu izaslanika. Pošto nađoše vodu, izaslanici se vratiše i saopćiše im vijest o vodi. Oni se uputiše tamo i zatekoše Ismailovu majku pored vode. Upitaše je: ‘Hoćeš li nam dozvoliti da se pored tebe nastanimo?‘ ‘Hoću,‘ – reče ona – ‘ali vi nemate prava na vodu.‘ ‘U redu.‘ – kazaše oni. Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: ‘Ismailova majka je bila zatečena, a bila je druželjubiva. Oni se tu nastaniše i poslaše po svoje porodice, te se i one tu nastaniše. Kad je u Mekki bilo nekoliko kuća i kad je odrastao, dječak je od njih naučio arapski jezik. Mladić im se dopao i zadivio ih. Kada je postao punoljetan, oni ga oženiše jednom svojom djevojkom. Nakon toga je Ismailova majka umrla. Kad se Ismail oženio, Ibrahim je došao da vidi svoju porodicu koju je tu ostavio, ali nije zatekao Ismaila. Upitao je njegovu ženu za njega, a ona je rekla: ‘Otišao je da pronađe nešto za opskrbu.‘ Zatim ju je pitao u vezi sa njihovim životom, a ona reče: ‘Mi smo u nevolji i veoma slabo živimo.‘ On joj kaza: ‘Kad se vrati Ismail, prenesi mu od mene selam i reci mu da promijeni kućni prag. Kad se Ismail vratio, kao da je osjetio, upita ženu: ‘Da li vam je iko dolazio?‘ ‘Jeste.‘ – reče ona – ‘Dolazio nam je takav i takav starac, pitao je za tebe i ja sam ga obavijestila. Potom me je pitao o životu, pa sam ga obavijestila da živimo u oskudici.‘ ‘Je li nešto oporučio?‘ – upita je on. ‘Jeste,‘ – reče ona – ‘zapovijedio mi je da ti prenesem selam i da ti kažem da promijeniš kućni prag.‘ On reče: ‘To je bio moj otac i preporučio mi je da se rastanem s tobom, zato idi svojima.‘ On je pusti, i oženi se drugom. Ibrahim jedno vrijeme, koliko je to Allah htio, nije dolazio, a onda je došao i ponovo Ismaila nije zatekao kod kuće. Upitao je njegovu ženu za njega, a ona je rekla: ‘Izišao je da nam nešto nađe za opskrbu.‘ ‘Kako živite?‘ – upita je Ibrahim. ‘Dobro.‘ – reče ona – ‘Živimo u izobilju.‘ i zahvali Allahu. ‘Šta imaš za jelo?‘ – upita je. ‘Mesa.‘ – odgovorila je ona. ‘A šta imate za piće?‘ – upita je on. ‘Vode.‘ – odgovori ona. Ibrahim tada kaza: O moj Gospodaru, podari im bereket u mesu i vodi! Oni tada (veli Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem) nisu imali žita, a da su ga imali, on bi zamolio za bereket i u žitu. Niko im nije došao izvan Mekke, a da mu nisu bili na usluzi. Ibrahim reče: ‘Kad ti se vrati muž, prenesi mu selam i reci mu neka učvrsti prag na svojim vratima. Kad se Ismail vratio, upita: ‘Je li vam iko dolazio?‘ ‘Jeste, jedan starac lijepog izgleda.‘ – odgovori ona i pohvali ga – ‘Pitao me je za tebe, pa sam ga obavijestila. Potom me je upitao kako živimo i ja sam mu rekla da živimo dobro.‘ ‘Je li šta oporučio?‘ – upita on. ‘Jeste,‘ – reče ona – ‘rekao je da ti prenesem selam i da ti kažem da učvrstiš prag svoje kuće.‘ ‘To je bio moj otac.‘ – reče on – ‘Ti si taj prag, te mi je preporučio da te zadržim.‘ Ibrahim ponovo jedno izvjesno vrijeme, koliko je to Allah htio, nije dolazio, a onda je došao i zatekao Ismaila kod kuće kako pravi sebi strijele pod velikim drvetom pored Zemzema. Kad ga ugleda, Ismail ustade pred njim i učiniše ono što čine sin i otac kad se susretnu, a onda Ibrahim reče: ‘Ismaile, Allah mi je nešto naredio.‘ ‘Učini što ti je naredio tvoj Gospodar.‘ – reče Ismail. ‘Ti ćeš mi u tome pomoći.‘ – kaza Ibrahim. ‘Hoću.‘ – odgovori Ismail – ‘Allah mi je naredio da ovdje sagradim Kabu.‘ – pokazavši rukom na brežuljak koji se dizao nad okolinom. Tada su njih dvojica podigli temelje Kabe. Ismail je donosio kamenje, a Ibrahim je zidao. Kad se građevina uzdigla, on je donio ovaj kamen i postavio ga, a Ibrahim je stao na njega i nastavio da zida, a Ismail mu je i dalje donosio kamenje. Obojica su govorili: Gospodaru naš, primi od nas, jer Ti, uistinu, sve čuješ i znaš! Tako su njih dvojica zidali Kabu, kružeći oko nje i govoreći: Gospodaru naš, primi od nas, jer Ti, uistinu, sve čuješ i znaš!’”