Zbirka vjerodostojnih hadisa na bosanskom jeziku
Ispričao nam je Kutejbe b. Seid; kaže: Nama je ispričao Ebu Bišr Ismail b. Ibrahim el-Esedi; kaže: Nama je ispričao El-Hadžadž b. Ebi Osman; kaže: Meni je ispričao Ebu Redža iz porodice Ebu Kilabe; kaže: "Omer b. Abdulaziz je jednog dana otvorio svoju rezidenciju za ljude i dozvolio im da uđu, što su oni i učinili, pa ih je tom prilikom upitao: ‘Šta mislite o zakletvi u slučaju odmazde?' Oni rekoše: ‘Mi smatramo da je odmazda na temelju zakletve ispravna, a i prijašnje halife su na temelju nje izricali kazne.' ‘Šta ti misliš, Ebu Kilabe?' – upitao me je i izveo pred ljude. Rekao sam: ‘O Vladaru pravovjernih, ti imaš namjesnike pokrajina i najčasnije ljude arapskog soja. Šta misliš, kad bi njih pedeset svjedočilo protiv oženjenog čovjeka koji živi u Damasku da je počinio blud, a nisu ga uopće vidjeli, da li bi ti nad njim izvršio kaznu kamenovanja?' ‘Ne bih.' – odgovorio je on. ‘A šta misliš'– upitah – ‘kad bi njih pedeset svjedočili protiv čovjeka u Himsu da je ukrao, a nisu ga ni vidjeli, da li bi ti presudio da mu se odsiječe ruka?' ‘Ne bih.' – odgovorio je. Rekoh: ‘Tako mi Allaha, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije dopuštao da se neko ubije osim u tri slučaja: ako je svjesno ubio drugog, ako je, kao oženjen ili udata, počinio blud i ako je neko, odmetnuvši se od islama, ustao protiv Allaha i Njegovog Poslanika.' Ljudi rekoše: ‘Zar nije pričao Enes b. Malik da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, presudio da se odsiječe ruka zbog krađe i izvade oči i te ljude ostavio na Suncu.' Rekoh: ‘Ja ću vam ispričati Enesov hadis: ‘Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, je došla skupina iz plemena Ukla, koja mu je dala prisegu na islam. Nije im odgovarao zrak pa su se razboljeli. Požalili su se Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, koji im reče: ‘Zašto ne biste otišli kod čobana kamila od zekata i pili njihovu mokraću i mlijeko?' ‘Otići ćemo.' – rekoše oni. Potom su otišli i pili mokraću i mlijeko kamila, a kada su ozdravili, pobili su čobane i oteli kamile. Pošto je za to saznao, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je poslao potjeru za njima. Kad su dovedeni, naredio je, te su im noge i ruke unakrst odsjekli, izvadili oči i ostavili ih na Suncu dok nisu pomrli.'' ‘Zar ima nešto gore od ovoga što su oni počinili?' – upitao sam, – ‘Odmetnuli su se od islama, ukrali i pobili.' na to će Anbese b. Seid: ‘Ja, tako mi Allaha, do danas nikada nisam čuo za takvo nešto!' ‘Zar ti, Anbese, odbijaš ovaj moj hadis?' – upitao sam. ‘Ne, ne odbijam.' – odgovori Anbese i nastavi – ‘I sam sam došao sa sličnim hadisom. Tako mi Allaha, ovi će ljudi živjeti u dobru sve dotle dok je ovaj starac među njima.' Ja rekoh: ‘Takva je bila praksa Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Kod njega je došla skupina ensarija i razgovarala s njim. Jedan je od njih je izišao prije ostalih i bio ubijen. Ostali su poslije izišli. Iznenadili su se kada su ugledali svoga druga kako se previja u krvi. Vratili su se Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i rekli: ‘Allahov Poslaniče, naš drug, koji je bio s nama i izišao ranije (je ubijen)! Našli smo ga u krvi.' ‘Na koga sumnjate?' – upitao ih je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. ‘Mislimo da su ga ubili Jevreji.' On je pozvao Jevreje i upitao ih: ‘Jeste li vi ubili ovog čovjeka?' ‘Nismo.' – odgovorili su oni. Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, upita ensarije: ‘Da li se slažete da se pedeset Jevreja zakune da ga oni nisu ubili?' ‘Ne!' – rekoše ensarije. – ‘Oni ne prezaju da nas sve pobiju, a onda da se zakunu.' ‘A hoćete li da vam se da pravo na krvarinu za ubijenog na temelju zakletve pedeseterice od vas?' – upita Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem. ‘Mi nemamo namjeru zaklinjati se.' – rekoše ensarije. Poslije ovoga za ubijenog je krvarinu dao Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. Pleme Huzejl je' – nastavih da pričam – ‘u predislamsko doba protjeralo jednog svog razuzdanog čovjeka pa je on otišao u Bathu kod jedne porodice iz Jemena. Nekoga je iz te porodice prozreo, te ga mačem rasjekao i ubio. Kasnije, u vrijeme hadža su došli ljudi iz plemena Huzejl i tog Jemenca tužili Omeru, radijallahu anhu. Rekli su: ‘On je ubio jednog od naših ljudi!' ‘Oni su ga se odrekli i protjerali ga.' – odgovorio je Jemenac. Omer reče: ‘Neka se pedeset ljudi iz plemena Huzejl zakune da ga nisu protjerali.' Zaklelo ih se četrdeset i devet, a jedan od njih je tek došao iz Šama te su i od njega tražili da se zakune. On im je, da se ne bi morao zakleti, platio hiljadu dirhema, te su oni umjesto njega doveli drugog čovjeka koga su predali bratu ubijenog koji se s njim rukovao. Njih dvojica su pošli i sa njima pedeset ljudi koji su se zakleli i kad su stigli, u Nahlu ih je zadesila strašna kiša. Sklonili su se u jednu pećinu u brdu, a onda se ta pećina srušila i svih pedeset ljudi su poginuli. Spasila su se samo ova dvojica za kojima se kotrljao jedan kamen koji je polomio nogu bratu ubijenog. On je nakon toga živio jednu godinu i umro. Abdulmelik b. Mervan je na temelju zakletve pedeset ljudi presudio da se izvrši odmazda nad jednim čovjekom. Poslije se pokajao zbog tog svog postupka pa je naredio da se tih pedeset ljudi, koji su se zakleli, izbrišu iz registra vojske i vratio ih je u Šam.'" . . .