Zbirka vjerodostojnih hadisa na bosanskom jeziku
Ispričao nam je Ebul-Jeman; kaže: Obavijestio nas je Šuajb, prenijevši od Ez-Zuhrija, koji je kazao: Obavijestio me je Amr b. Ebi Sufjan b. Esid b. Džarije es-Sekafi, koji bijaše saveznik plemena Benu Zuhre, inače drug Ebu Hurejrea, da je Ebu Hurejre, radijallahu anhu, kazao: "Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je poslao desetericu u izvidnicu, na čelu sa Asimom b. Sabitom el-Ensarijem, djedom Asima b. Omera b. El-Hattaba. Kada su bili u El-Hedeu, mjestu između Usfana i Mekke, neko je o njima obavijestio Benu Lihjan, ogranak plemena Huzejl, koje je protiv njih poslalo oko dvije stotine ljudi. Svi su bili strijelci. Slijedili su njihove tragove. Na jednom mjestu gdje su odsjedali i jeli našli su hurmu koja je ispala od opskrbe koju su ponijeli iz Medine. Pošto je vidješe, rekoše: ‘Ovo je medinska hurma.' Nastavili su da slijede njihove tragove. Kada su ih ugledali, Asim i njegovi drugovi skloniše se na brdo Fedfed. Oni ih opkoliše, a onda povikaše: ‘Iziđite sa podignutim rukama, mi vam jamčimo da vas nećemo pobiti!' Asim, zapovjednik izvidnice, reče: ‘Ja, tako mi Allaha, neću izići, ja ne vjerujem u garanciju nevjernika. Allahu, obavijesti o nama Tvoga Vjerovjesnika!' Tada ih napadoše strijelama i ubiše sedmericu, a među njima i Asima. Preostala trojica se predadoše povjerovavši u njihovu datu riječ. To su bili Hubejb el-Ensari, Ibn Desine i još jedan. kada su ih uhvatili, odvezaše tetive sa svojih lukova i povezaše ih njima. Onaj treći čovjek reče: ‘Ovo je početak prevare! Tako mi Allaha, ja ne idem s vama. U ovima imam uzore (misleći na ubijene). Oni ga počeše vući i udarati, ali on odbi da pođe sa njima, te ga pogubiše, a potom nastaviše put sa Hubejbom i Ibn Desineom. Nakon Bitke na Bedru su ih prodali. Hubejba su kupili potomci El-Harisa b. Amira b. Nevfel b. Abdu Menafa. Hubejb je u Bici na Bedru ubio El-Harisa b. Amira, te je kod njih ostao kao rob. Ubejdullah b. Ijad me je obavijestio, prenijevši od El-Harisove kćerke, da je on, kada su se jednog dana okupili, od nje zatražio britvu da ukloni dlake sa stidnog mjesta. Ona mu je dala. ‘Dok nisam obraćala pažnju' – veli ona – ‘on je uzeo mog sina položio ga sebi na stegno, a britva mu je bila u ruci. Tom prilikom sam se jako uplašila. Primijetivši strah na mom licu, Hubejb me upita: ‘Plašiš se da ga ne ubijem? Ne, ja to neću učiniti!' ‘Tako mi Allaha,' – veli ona – ‘ja od Hubejba nisam vidjela boljeg zarobljenika. Tako mi Allaha, jednog dana sam ga zatekla kako u okovima jede grožđe iz ruke. U to vrijeme u Mekki nije bilo nikakvih plodova. To je samo bila opskrba koju je Allah podario Hubejbu. Kada su ga izveli izvan zaštićene zone, Hubejb im reče: ‘Pustite me da klanjam dva rekata.' On klanja dva rekata i reče: ‘Tako mi Allaha kad ne biste pomislili da me je strah, ja bih ovaj namaz oduljio. Allahu, uništi ih sve. Ne interesuje me, kada me ubijaju kao muslimana, na kojoj ću strani biti u vrijeme moje pogibije...' Pogubio ga je Ibnul-Haris. Hubejb je uveo običaj koji je slijedio svaki musliman zarobljen okovima. Allah je uslišao dovu Asima b. Sabita koju je uputio Allahu u momentu kada je bio pogođen. Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, je obavijestio svoje ashabe o onome što ih je snašlo. Kurejšije su poslali neke ljude kada su čuli za Asimovu pogibiju, da im od njegovog tijela donesu dio po čemu bi ga prepoznali, pošto je on ubio jednog od njihovih velikana na Bedru. Kada su ti ljudi stigli do Asimovog tijela, poslat je, poput oblaka, roj skakavaca koji su štitili Asimovo tijelo od njihovih izaslanika, tako da od njega nisu ništa mogli odsjeći.'"