Sahihul-Buhari · Hadis 1386

Ispričao nam je Musa b. Ismail, njemu je ispričao Džerir b. Hazim, a njemu Ebu Redža', prenijevši od Semurea b. Džunduba, koji je kazao: "Kad god bi završio sa (sabah) namazom, Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, bi se okrenuo prema nama i upitao: ‘Ko je od vas noćas nešto sanjao?' Ako je te noći neko nešto sanjao, ispričao bi svoj san. Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, bi rekao: ‘Bit će onako kako to Allah bude htio.' Jednog dana nas ponovo upita: ‘Je li neko od vas noćas nešto sanjao?' ‘Nije niko.' – odgovorili smo. ‘Jesam ja.' – reče Vjerovjesnik, alejhisselam – ‘Usnio sam da su me dva čovjeka uzela za ruku i povela u Svetu zemlju. Kad smo stigli tamo, zatekosmo nekog čovjeka kako sjedi. Drugi je pored njega stajao, a u ruci mu bijahu željezne kuke, koje mu (kako je neko od nas prenio od Musaa) guraše kroz jedan dio usta dok mu ne izbiju na zatiok. Potom mu to isto učini kroz drugi dio usta. Kada mu usta zarastu, ponovo mu to isto učini. ‘Šta je ovo?' – upitao sam ih, a oni rekoše: ‘Pođi dalje!' Potom smo, idući, stigli do čovjeka naslonjenog na zatiljak, a drugi mu stajaše iznad glave i stijenom mu razbijaše glavu. Kad god ga udari kamenom, on se otkotrlja. On ode po njega ali se ne vrati sve dok mu glava ne zaraste i ne bude kao i prije. ‘Ko je ovo?' – upitao sam, a njih dvojica rekoše: ‘Pođi dalje!' Potom smo stigli do neke uvale koja je izgledala poput peći, gornji dio joj je bio uzak, a donji širok. Ispod nje se ložila vatra. Kada plamen jača, oni što su u njoj se podignu kao da će izići, a kada plamen splasne, oni se ponovo vraćaju u nju. U njoj su i ljudi i žene nagi. ‘Ko je ovo?' – upitao sam. Njih dvojica rekoše: ‘Pođi dalje!' Putovali smo dok ne stigosmo do jedne rijeke, koja je od same krvi. Jedan je čovjek stajao na sredini te rijeke, a drugi (kako su rekli Jezid i Vehb b. Džerir, prenijevši od Džerira b. Hazima) na obali. Ispred njega bijaše jedan kamen. Kad čovjek koji je u rijeci pođe da iziđe iz nje, ovaj sa obale ga kamenom udari po ustima i on se vrati nazad. ‘Ko su ovi?' – upitao sam. Njih dvojica mi rekoše: ‘Pođi dalje!' Pošli smo dalje, dok ne stigosmo do zelenog vrta u kome bijaše jedno veliko drvo, a u njegovoj blizini jedan starac sa djecom. U blizini tog drveta stajao je čovjek pred kojim bijaše vatra koju on stalno rasplamsivaše. Ova dvojica me popeše na to drvo i uvedoše u dvorac od kojeg nikada nisam ljepšeg vidio. U njemu je bilo raznih ljudi: i staraca i mladića, i žena i djece. Potom su me iz njega izveli, popeli na više stablo i uveli u dvorac koji bijaše ljepši i bolji od prvog. I u njemu su bili i starci i mladići. Rekoh: ‘Eto vodali ste me cijelu noć, a sad me obavijestite o ovome što sam vidio.' ‘Uredu.' – rekoše njih dvojica – ‘Onaj koga si vidio da mu razguljuju usta i vilice, on je bio veliki lažov. Lagao je, a ta se njegova laž širila na sve strane. Ono što si vidio da mu čine, činit će mu tako sve do Sudnjeg dana. Onaj kome se razbija glava, to je osoba kojoj je Allah omogućio pa je naučila Kur'an, ali ga noću ne uči nego spava, a danju ne postupa po njemu. Sa njim će se onako činiti sve do Sudnjeg dana. Oni što si ih vidio u onoj uvali, to su bludnici. Onaj u rijeci od krvi je čovjek koji je jeo kamatu. Starac u blizini onog drveta je Ibrahim, sallallahu alejhi ve sellem, djeca oko njega su djeca (ovosvjetskih) ljudi, dok je onaj što rasplamsava vatru vladar i čuvar Džehennema. Prvi dvorac u koji si ušao je kuća vjernika, dok je onaj drugi dvorac za šehide. Ja sam Džibril, a ovo je Mikail. Sada podigni glavu.' Podigoh glavu i ugledah nešto poput oblaka. ‘Ovo je tvoje boravište.' – rekoše njih dvojica. Kazah im: ‘Pustite me da uđem u svoje boravište.' ‘Ne možeš ući u njega, pošto ti je ostalo još života. A da si život završio, došao bi u svoje boravište.' – rekoše njih dvojica (i nestadoše)."